o nama

domovi

aktivnosti

lliplaninarstvolii

kontakt

AKONKAGVA ‘05

Aconcagua je grandiozna planina – vrijedna svakog respekta.

Po zahtijevnosti, pristup ovom vrhu izjednačava se sa pristupom jednom lakšem osamtisućnjaku


Tekst i fotografije: Naim Logić

Prelijećemo Ande. Aconcagua je vidljiva daleko u pozadini

Aconcagua sa svojih 6,962 metra visine (Cerro Aconcagua 22,841ft) je najviša planina zapadne i južne hemisfere. Ime Aconcagua potječe od “Akon Cahuak” što na Inka jeziku znači “Kameni Stražar”. Nalazi se u Argentini u blizini čileanske granice, a najčešće joj se pristupa iz 180 km udaljenog argentinskog grada Mendoze.

U ljeto 1897. na Aconcaguu se prvi popeo Matthias Zurbriggen  švajcarski planinarski vodič kao član britanske ekspedicije pod vodstvom Edwarda Fitzgeralda. Francuskinja Adriana Bance je 7. marta 1940. izašla na vrh kao prva žena.

Uobičajeni pristup je sa juga kroz Horcones dolinu koja obilazi planinu sa zapadne strane i završava u Baznom Logoru na 4,370m. Odatle se koristeći tri usputna logora preko Horcones glečera na zapadnim padinama i sjeverozapadnim grebenom izlazi na vrh.

Aconcagua je pravi mamac za mnogobrojne planinare širom svijeta. U prosjeku godišnje oko 3500 planinara se pokuša domoći vrha Aconcague. Upravo iz tih razloga u Parku se posebna pažnja posvećuje zaštiti čovjekove okoline. Svo smeće koje čovjek proizvodi u planini se helikopterima transportuje u dolinu. Kazne za nepridržavanje strogih pravila u vezi ljudskog otpada su rigorozne ($200 – sto je prosječna mjesečna plata u Argentini).

Planina se nalazi u Nacionalnom parku Aconcagua (veličine oko 71,000 hektara) za koji se ulaznica mora lično kupiti u Ministarstvu za turizam u Mendozi (1,000 pesosa = $340). Dozvola za boravak u Parku vrijedi 20 dana. U Baznom Logoru postoji stalna zdravstvena služba. Po dolasku u Bazni Kamp svaki penjač se obavezno podvrgava ljekarskom pregledu: kontroliše se krvni pritisak, puls, rad pluća i kao najvažnije nivo kisika u krvi. Sve dok ne zadovolji  minimalne kriterije, penjaču neće biti dozvoljen nastavak penjanja. Krene li što-god naopako, ljekar može preporučiti povratak u dolinu, a u određenim slučajevima i upotrebu helikoptera za transport u dolinu. Zanimljivo je napomenuti da su troškovi transporta helikopterom vec uračunati u ulaznicu u Park.

Argentina je država od oko 39 miliona stanovnika, smještena između Anda i Atlanskog Okeana, sa prekrasnim glavnim gradom Buenos Airesom gdje živi gotovo svaki treći stanovnik (oko 11 miliona), sa svojim pampasima i gaučosima, čuvenim vinom iz podrucja Mendoze i nezaboravnim patagonskim krajolicima na jugu – Ognjena Zemlja (Tierra del Fuego). Njeni tipični proizvodi su crno vino Mendoze – malbek i argentinski goveđi odrezak – chorozo. Njeni “zaštitni znaci” su fudbal, flamenko i tango.  Mendoza je trgovački, industrijski i kulturni centar provincije Cuyo na visini od 760m i ima oko 120,000 stanovnika. Mendoza je jedan od najstarijih gradova Južne Amerike – ustanovljena jos 1561. godine. Provincija proizvodi 70% vina i 14% nafte Argentine. Zbog blizine Aconcague, turizam donosi značajan prihod gradu i provinciji. Mendoza se ponosi ulicama punim drvoreda platana, mnoštvom parkova i trgova, i svojim sistemom za navodnjavanje.

           Dozvole za vrh su nabavljene. Sa lijeva: Zijo, Naim, Fiko i Jasmin ispred Ministarstva za Turizam u Mendozi.

Normalan pristup vrhu Aconcague koji smo mi koristili nema tehničkih teškoća i slijedi sjeverozapadni greben. Najveću teškoću predstavlja visina. Uvjerenje da se radi o “laganom usponu” prouzrokovalo je smrt mnogih ljudi (do sada 70-tak). Međutim, više razloga (velika visina, dužina ekspedicije, ekstremne temperature, snažni vjetrovi, itd) čine ovaj uspon, ustvari izuzetno teškim. Ova grandiozna planina zaslužuje svaki respekt. Osim fizičke spremnosti penjači moraju biti i izuzetno mentalno jaki. Prema mnogim iskusnim alpinistima pristup Aconcagui izjednačava se sa pristupom laksem 8-tisucnjaku u Himalaji.

Naša grupa sastojala se od:

Jasmin Ajanović, Portland, Oregon

            Jasmin voli biciklizam i trčanje maratona. Radi u Intelu na razvoju naprednih kompjuterskih tehnologija.

Fikret Karačić, Vancouver, British Columbia, Canada

            Fikret voli fotografiju, biciklizam i zdravu ishranu. Radi kao poduzetnik.

Zijah Kurtović, Chicago, Illinois

            Zijah uziva u planinarenju i penjanju sa sinom i kćerkom. Posjeduje vlastiti business.

Naim Logić, Tempe, Arizona

            Naim je doktor nauka i registrovani profesionalni inžinjer u Arizoni. Radi u elektroprivredi Arizone.

Svi smo mi do tada imali u “svojim plućima” barem Mont Blanc (4,810m), a svoje prve alpinističke korake napravili smo u Sarajevskoj skoli alpinizma. Ratom rasuti po svijetu, tek proljetos uspjeli smo ponovo uspostaviti kontakt, napraviti nekoliko zajedničkih izleta (Baboquivari - Arizona, Columbia Gorge – Oregon, Banff – Alberta, High Sierra – California,) i dogovoriti ovu ekspediciju.

Ovaj poduhvat je naš doprinos planinarstvu i alpinizmu BiH, voljenom Sarajevu i prijateljima.

Impozantna južna stijena Aconcague sa glečerom u Horcones Valley.

Da uštedimo vrijeme koristili smo usluge “Aymara – Aconcagua Adventures” grupe koja nam je pomogla u organizaciji pristupa (dozvole za vrh, transport, mule za nošenje opreme do baznog kampa, šatori i “toilet service”, …). Formirana je grupa od 15 penjača: nas 4 iz Bosne, 2 Rumuna, 1 Švajcarac, 1 Iranac, 1 Englez, i ostali (6) iz Amerike.

Krenuli smo 16. decembra kombijem do Puente del Inca (2,275m) gdje se nalazi ulaz u Aconcagua National Park. Tu smo sreli 5 penjača iz prethodne grupe koji su danima čekali u Kampu 3 i pokušavali izaći na vrh. Uspjelo je to dvojici od ukupno njih 13 koliko ih je krenulo prema vrhu. Izgledali su zastrašujuće iscrpljeni, prašnjavi, sprženog tena i gotovo crnih noseva. Jedva su se kretali, odmahivali glavom i spominjali jak vjetar. Bili smo šokirani – zanijemili smo i na našim licima se očitovalo pitanje: kakva je to sila koja je u stanju u tolikoj mjeri skrhati ovako kršne momke?!? Ja sam pokušavao povratiti moral (jedini sam ja od cijele grupe vec bio iznad 6,000 metara). No, jedno je moja priča, a drugo scena kršnih, a toliko iscrpljenih mladića da nisu bili u stanju stajati – ležali su u prašini i čekali mule sa svojim stvarima.

Puente del Inca je gradić koji se nalazi na važnom putu koji preko Anda povezuje Argentinu i Čile, svega 10 km od čileanske granice. Gradić je čuven po izdašnom izvoru tople mineralne vode na mjestu prirodnog mosta preko rijeke Mendoza. Bakarno-zlatna boja mosta i okolnog stijenja je posljedica mineralima bogatog termalnog izvora. Sve to čini da Puente del Inca predstavlja jedno od prirodnih čuda Argentine.

Pristup baznom kampu predstavljao je trodnevno penjanje uz Horcones Valley. Proveli smo dvije noći u pristupnom kampu Confluencia zbog aklimatizacije. Izveli smo jednodnevni uspon pod impresivnu južnu stijenu Aconcague.

Naredna četiri dana proveli smo u baznom kampu u Plaza de Mulas (4,370m). Napravili smo jednodnevni uspon u Kamp 1 i vratili se nazad. Nazalost, tokom pristupa baznom logoru Jasmin je obnovio svoju ozlijedu leđa i morao se vratiti helikopterom u dolinu.

Planinari koji namjeravaju savladati Aconcaguu moraju biti dobro fizički i mentalno pripremljeni. Što je planina visočija, mentalna snaga penjača postaje sve dominantnija, sve značajnija. Upornost, strpljivost, odmjerenost, racionalnost bazirane na osluškivanju svake reakcije vlastitog organizma su vrline koje postaju odlučujuće za uspješan izlazak na vrh. Na velikim visinama, u uslovima razrijeđenog zraka uspijevaju penjači sa skladno ukomponovanom fizičkom i mentalnom snagom.  Svaki nesklad, kao sto je naglašenost samo fizičke pripremljenosti ili samo ljudske upornosti / tvrdoglavosti; neodmjerenost, neracionalnost obicno završavaju tragično ili sa teškim posljedicama (smrzotine i amputacije).

Uobičajene manifestacije visinske bolesti su: zamor, glavobolja, gubitak apetita, povraćanje, nesanica, gubitak daha, “pijano hodanje” (nemogućnost hodanja po ravnoj crti)… Nema bas puno načina da se spriječe ovi problemi, ali se oni mogu znatno ublaziti. Ključni element je postupnost. U velikim visinama napreduje se lagano, postupno. Široko je prihvaćena strategija: ispenjati kraću dionicu, po mogućnosti ostaviti nešto opreme, i vratiti se niže na spavanje. Na taj način se organizmu omogućuje dovoljno vremena za adaptaciju na izuzetno teške uslove bez dovoljno kisika. Isto tako , konzumiranje velikih količina tečnosti (4 do 5 litara dnevno) znatno ublažuju efekte visinske bolesti.

Reakcije ljudskog organizma na visinu su individualne i nije moguće unaprijed ustanoviti nečiju podložnost visinskoj bolesti. Teži oblici visinske bolesti su gubitak koordinacije pokreta i zdravog rasuđivanja. Ignorisanje težih simptoma i ne spuštanje na manju visinu (barem 300 do 400 metara) može rezultirati u akumulaciji tečnosti u plućima i mozgu (plućni i moždani edem) koji lako mogu biti fatalni. Dugoročno gledano, čovjekov opstanak na visini iznad 6,500 metara nije moguć. Reprodukcija ćelija ljudskog organizma u tako surovim okolnostima, bez nedovoljne količine kisika – jednostavno nije više moguća.

U novije vrijeme sve se više koristi lijek Diamox, čijom upotrebom organizam osjeća naglašenu potrebu za unošenjem više tečnosti čime se ublazavaju efekti visinske bolesti.

Zijo – što smo bliže, Aconcagua izaziva sve više straha i nevjerice: Da li ćemo uspjeti savladati ovog diva?

Zapadna stijena Aconcague i penitentes – posebna vrsta glečera specifična za Argentinske Ande.

U petak 23. decembra krenuli smo u osvajanje vrha Aconcague. Taj dan ispenjali smo se u Kamp 1 - Canada Kamp (4,910m). Slijedeći dan pomjerili smo se u Nido de Condores (Gnijezdo Kondora) (5,380m) – Kamp 2, veliku opuhanu zaravan izloženu snažnom vjetru. Slijedeći dan proveli smo u odmaranju. Naredni dan penjanje smo nastavili do Kampa Colera (5,950m) – Kamp 3, naš posljednji visinski kamp. Veliki napori i iscrpljenost te sve rijeđi zrak, prouzrokovali su košmarnu noć. Uzbuđenje je bilo veliko – da li će nam sutra vrijeme dozvoliti da pokušamo izaći na vrh?

Utorak, 27. decembar bio je dan za juriš na vrh. Nakon 7 sati napornog penjanja Fikret Karačić i ja bili smo na vrhu Aconcague – u 13 sati po lokalnom vremenu. Da dosegnemo vrh Aconcague ukupno nam je bilo potrebno 47 sati napornog penjanja, a za silazak 16 sati. Znači, ukupno nam je trebalo 63 sata visokogorskog napornog penjanja. Sa nama su izasla i 2 Amerikanca.

Negdje na 6,500 m Zijo je osjetio da mu se mrznu prsti na rukama i nogama i vratio se u Kamp 3.  U 6 ujutro, kada smo krenuli na vrh, temperatura zraka je bila – 20 C, sto sa vjetrom od 80 km/h se osjeća kao – 39 C (windchill factor).  To je ekstremno hladno – izloženi dijelovi ljudskog tijela počinju se mrznuti za manje od tri minute.

Fiko na korak od vrha Aconcague

Naim i Fiko sa ljiljanima na krovu Juzne Amerike

Jurišni dan iziskuje izuzetnu fizičku pripremljenost i mentalnu snagu penjača.
Treba savladati oko 1,000 m visinske razlike do vrha i vratiti se nazad u Kamp 3.
Kreće se rano ujutro i gotovo cijelo vrijeme penjač je u sjeni i izložen jakom hladnom vjetru. Ključna je dugačka traverza koja ide od sjeverozapadnog grebena preko cijele zapadne strane (obično treba oko 3 sata) do pod vrh – veliku prevjesnu stijenu. Pola naše ekipe je odustalo na tom dijelu zbog promrzlina. Dosezanje podnožja prevjesne stijene je prelomni trenutak jurišnog dana.

Na tom mjestu visina je oko 6,800 m, u zavjetrini, na suncu (čovjek se čak može i malo “ugrijati”), može obnoviti svoje energetske rezerve, ostaviti ranac i sve sto nije neophodno na vrhu, staviti dereze i uz pomoć cepina savladati taj završni strmi jezičak tvrdog snijega koji vodi na vrh i zove se Canaleta.
Generalno, na cijelom putu su vrlo korisni teleskopski skijaški štapovi (zbog balansiranja na vjetru i prilikom prelaska rijeka), a u završnom dijelu (Canaleta) dereze i cepin. Zbog snažnih, hladnih vjetrova preporučljivo je imati duple plasticne cipele, odgovarajuću odjeću na donjem i gornjem dijelu tijela (windstoppers), rukavice (sa 5 prstiju) i zaštitne rukavice (sa palcem), balaklavu, glečerske i skijaške naočale.

Na vrhu je bila i zastava ZOI 84

Izlaz iz markantne juzne stijene Aconcague              

Sa vrha smo se vratili u Kamp 3 gdje smo proveli noć. Sljedeći dan nastavili smo spuštanje sve do baznog kampa. Bio je to izuzetno naporan dan jer je trebalo snijeti svu opremu koju smo prethodnih pet dana iznosili prema vrhu. 

Kasno poslijepodne odigrali smo fudbalski meč protiv penjača iz Argentine. Dogovor je bio da poraženi postavi šatore pobjedničkoj ekipi. Utakmica je bila “žestoka”. Argentinci su u svojim redovima imali Pabla koji je 12 godina profesionalno igrao za Boca Juniors kao broj 8.  Nakon što je lopta po treći put uletila u kuhinjski šator, menadžer kampa je priprijetio da će pobjednici ostati bez večere. Nakon toga utakmica se “smirila” i završila miroljubivo – neriješeno, što je svima odgovaralo.  Generalno, fudbal na 4,370 m nije preporučljiv.  Ujutro sam osjećao bolove u preponama, a naveče (nakon 30-tak km do Puente del Inca) od bolova sam jedva pokretao noge. No, Zijo mi je preporučio lijek od koga sam se oporavio već nakon pola sata (Zijo je grudni hirurg).

Fudbal u Baznom Logoru na 4,370 m

Naredni dan bili smo u svom hotelu (Aconcagua) u Mendozi.Od svih država koje sam do sada posjetio (a ima ih dosta), Argentina je posljednja u kojoj bih poželio da vozim.  “Guranje” je sastavni dio vožnje, a mada su “obavezni”, pojasevi se ne koriste. Vozni park sastoji se od Fiata (fićo, tristać (1300)), Pežoa, Folksvagena (bube), Renoa (četvorka), …

Nakon fudbala, drugi “zaštitni znak” Argentine je - flamenko!

Flamenko na ulicama Mendoze i u Restoranu u španjolskom stilu prilikom dočeka Nove godine biće teško zaboraviti.

Flamenko na ulicama Mendoze na ispraćaju stare 2005. godine...

... i u restoranu na dočeku Nove 2006. godine

I, konačno,… nakon 21 dan … vratili smo se “kućama”- sarajlije rasute po svijetu! 

Tekst i fotografije:   NAIM LOGIĆ