PLANINARSKO DRUŠTVO BJELAŠNICA

PLANINARSKO DRUŠTVO "BJELAŠNICA" SARAJEVO

NP SUTJESKA

Tekst i slike: Samer Hajrić

Sutjeska kao jedan od dva Nacionalna parka u našoj zemlji, je izuzetno vrijedno područje i to iz mnogih razloga. Ja ću se, doduše, osvrnuti i pokušati pribliziti samo onaj koji je nama kao planinarima najinteresantniji, a to je izuzetna priroda i još izuzetniji vrhovi planina koji okružuju dolinu Sutjeske.

Sam park je nastao još 1962 godine i to ne prevashodno zbog same prirode. Područje Tjentišta gdje se nalazi glavni spomenik bitke na Sutjesci i koje je nekada godišnje posjećivalo izmedju 300.000 i 500.000 posjetilaca, danas izgleda prilično tužno i pusto.

Srećom prirodni trougao planina Zelengore, Volujka i Maglića i dalje izgleda jednako atraktivno.No, krenimo redom...

Spomenik na Tjentištu

Zelengora, možda izgledom najnježnija i najpitomija planina, krije mnoge ljepote. Najpoznatija je vjerovatno po velikom broju glacijalnih jezera, od kojih se izdvaja (po mom skromnom mišljenju) Kotlaničko jezero. Mnogi će vjerovatno reći da je to Orlovačko medjutim, činjenica da makadamski put vodi do njega je narušila sam njegov izgled, a i destruktivni ljudski uticaj je prilično promijenio njegov ambijent. S druge strane, Kotlaničko, kao i Stirinsko jezero, do kojih se dolazi za nekih sat i po do dva sata hoda od Jugovog jezera (koje je takodje pristupačno automobilom), leže u potpuno netaknutoj prirodi, vjerovatno zato sto niko ne želi da se pegla hodajući do njih. A vrijedi se peglati za tako nešto!

Kotlaničko jezero,Zelengora

Dva sata hoda od Orlovačkog jezera se nalazi i najveći vrh Zelengore, Bregoč (2014m). Ovaj ne baš prečesto pohodjen vrh pruža izvanredan pogled na veliki dio ove planine, te dok sjedite na vrhu, shvatate zašto nosi naziv Zelengora. Zaista joj pristaje!

Bosanska Milka i u pozadini vrh Stog, 1821m Zelengora

Oko 1 sat i 15-ak minuta vožnje od Tjentišta se kriju još dva jezera na Zelengori, Donje i Gornje Bare. Na Donjim Barama (pristupačno autom) se nalazi i mala lovačka kuca, koju je moguće po potrebi u dogovoru sa upravom parka iznajmiti za noćenje.

Pogled sa Donjih Bara na Maglić(lijevo) i Volujak (desno)

Sa Donjih Bara, udaljen oko sat i po hoda se nalazi vrh Planinica (1794m), koji pruža izvanredan pogled na greben Volujka, kao i dolinu Sutjeske koja ih razdvaja. Planinica je poznata i kao stanište divokoza koje je gotovo svaki put moguće vidjeti kad se nadjete tamo. Sa Planinice put vodi ispod Ardova i grebenom Tovarnice do Uglješinog vrha (1852m), koji je najveći vrh u ovom dijelu Zelengore. Odmah ispod njega se nalazi jezero Gornje Bare. Nazad do Donjih Bara, obilazeći greben Ardova, ne treba više od sat vremena.

Pogled sa Planinice na Volujak (desno)te Maglić(lijevo) u pozadini

Jezero Gornje Bare,greben Ardova u pozadini

Pogled u suton sa Tovarnice na Maglić (lijevo u pozadini),greben Ardov u prvom planu, te Volujak (desno)

Ova tura je za jednodnevnog izleta savršena, dok je kampovanje za višednevni boravak na jezeru dozvoljeno, čak i pozeljno.

Zalazak sunca na Zelengori

Volujak, po visini druga najviša planina u BiH, sa vrhom koji nosi isto ime i visinom od 2336m, zaista zaslužuje svaki respekt. Planina za koju seljani koji žive u njenom podnožju kažu da je najćudljivija u ovom kraju, ipak još uvijek značajan broj katuna ovdje živi.

Volujak je ustvari dugački greben, mahom preko 2000 metara visine, koji se pruža paralelno uz Maglić. Kada ljudi crtaju granice onda to često nema neke velike logike, tako da tokom tumaranja po grebenu Volujka, prelazite granicu BiH i Crne Gore, iako to u principu ne primjetite. Sa bosanske strane Volujka se nalazi par vrhova preko 2000 metara koji se mogu obići u jednom danu.

Sa Prijevora (1668m), dokle se dolazi autom, ide se ka Trnovačkom jezeru do kojeg treba otprilike sat i po. Od jezera počinje pravi uspon grebenom Oštrikovca, tu se nalaze dva vrha Mali (2034m) i Veliki (2296m) Oštrikovac, koja se mogu popeti tek toliko za zagrijavanje. Jednom kad savladate greben i dostignete zonu 2000m, sve postaje lakše.

Trnovačko jezero i vrh Maglić(2386m) u pozadini

Stado konja koje luta Volujkom

Sada se već okolni vrhovi ne čine toliko strašni. Otvaraju se Badanj (2241m), Previja (2271m) sa jedne strane, te Studenac (2283m), Volujak (2336m) sa druge. Svi ovi vrhovi se za ljetnih dana mogu obići u jednom danu, pa ko voli nek' izvoli. Pogled na Maglić i Trnovačko jezero, koje ostaje iza nas, se konstantno otvara tokom uspona, što daje dodatnu draž. Kada dosegnete vrh grebena ili vrh Studenac, mislim da će vam donja slika puno više reći, nego da ja opisujem.

Pogled sa vrha Studenac (2296m) na Maglić ( 2386m ) lijevo, u sredini je Trnovačko jezero, desno Trnovački Durmitor ( 2241m ), a u pozadini je Bioč i Kom

Kuk 1800m ,sa suprotne strane Volujka

Spustiti se na suprotnu stranu grebena Volujka, prema čemernom, je nešto jednostavnije nego se vraćati istim putem, a i vrijedi zbog pogleda na Kuk (1800) i Lebršnik (1985m). Kuk je ogromni kameni masiv, koji ima vrlo interesantan stepenasti oblik, slično kao i Lebršnik koji se pruža skroz do ceste i prevoja čemerno (1293m).

Sve u svemu, za koji god vrh da se odlučite, nećete pogriješiti, jer Volujak garantuje višesatno znojenje i hodanje, gdje god da krenete.

Kuk na kraju dana

Nakon veranja po okolnim vrhovima, za promjenu dobro dodje i tumaranje šumom ili još bolje prašumom. Perućica, jedna od dvije preostale prašume u Evropi, krije nevjerovatne stvari. Preskačući potoke i diveći se ogromnim, ali doslovno, ogromnim stablima, od kojih su neka starija i od 400 godina, čovjek ostaje bez daha. Perućica je srećom jedno od rijetkih područja koje je strogo zaštićeno i zabranjen je bilo kakav uticaj čovjeka u njoj. Dok se kamioni za prevoz debala vozikaju Dragoš sedlom, prema Vučevu, drvosjeće sa sjetom gledaju ovo blago, a jedna izjava puno toga govori: „Tolika šumetina tu leži, a ne smiješ ni drvo posjeći“. Sreća, pa ne može!

Perućica krije i vrlo bogatu floru i faunu. Nisam neki poznavalac cvijeća, ali jelena znam prepoznati. Pretrčavši nam preko puta, na nekih 15ak metara od nas, zaista djeluje veličanstveno i graciozno. Prebrzo za fotografiju!

Potok Perućica

Hodati kroz Perućicu fizički nije prezahtijevno, ali je nadasve zanimljivo. Najbolje je turu započeti sa Dragoš sedla, odakle staza vodi pored spomenika Nuriji Pozdercu i onda najvećim dijelom nizbrdo stazom koja je vrlo očita cijelim putem, prema dolini Suhe. Ukupna tura nije duža od četiri i po sata.

Kažu šlag dolazi na kraju. Maglić! Najveći vrh u BiH zaista to zaista jeste. Sa svojih 2386m, predstavlja izazov u svakom smislu. Od tri prilaza na Maglić, mi smo izabrali onaj sa Lokve Dernečiste, koji se u principu i najčešće koristi.

Od Tjentišta se ide prema Dragoš sedlu makadamskim putem i nakon sat i 15 minuta vožnje dolazite na zadnju stanicu, Dernečište. Dernek tu i počinje. Prvi dio „tabananja“ ide kroz šummoviti dio, pa kroz prosječenu kleku i nakon sat vremena dolazi glavni dio.

Prilazak Magliću iz smjera Lokve Dernečište

Nakon što se kamena gromada Maglića pokaže u svoj svojoj ljepoti, što mu više prilazite, ostavlja sve jači utisak. Uspon uglavnom ide kamenim stijenama, koje za onoga ko ima problema sa visinom mogu biti jako neprijatne.

Osiguranje na stazi, ne ulijeva pretjeranu sigurnost

Tokom samog uspona, na tri mjesta se nalazi i čelična sajla, koja je nekad tu postavljena radi sigurnosti, medjutim sad ju je bolje ne koristiti, jer je zbog snijegova i lavina prilično rasklimatana, pa je pitanje da li ce vas izdržati. Nakon dva i po sata izlazite iz stijene, na greben, a vrh je sada nekih 20 minuta udaljen i konačno ga je moguće i vidjeti.

Na vrhu, Lori,Stefan, Denis, Samer

Kada dosegnete Maglić, na najvećem BiH vrhu, nažalost nema ništa što bi vam reklo da Maglić to zaista jeste. Čak i zastava koja se nalazi na stubu koji obilježava vrh, je zastava samo jednog entiteta. No, politiku na stranu.

Pogled koji se pruža, vrijedi truda. Volujak, Zelengora, Čvrsnica, Bjelašnica, Durmitor, Bioč, teško je i nabrojati sve ono sto se vidi za sunčanog dana sa vrha Maglića.

Pogled sa vrha Maglića, u smjeru Volujka i Zelengore

Sa vrha možete, ili istim putem (što i nije najbolja varijanta), ili grebenom Maglića, pa nizbrdo na Trnovacko jezero. Ako se odlučite za ovu drugu varijantu, nakon sat i po hodanja grebenom, doći ćete na početak strmog spuštanja ka Trnovačkom jezeru niz Šarenu lastvu, koja je ustvari padina obrasla dijelom travom, a dijelom je sipar, koji i nije baš pretjerano ugodan za hodanje. S druge strane, pogled na Trnovačko koje se nalazi ispod je izuzetan.

Početak spuštanja ka Trnovačkom jezeru

Sa jezera, put prema Prijevoru se čini kao najlogičnije rješenje za povratak, osim ako nemate još koji slobodan dan, pa da se ostane kampovati na Trnovačkom jezeru, a odatle je moguće izmisliti još neki vrh za osvojiti.

Maglić gledan sa Prijevora

Greben Maglića u suton

Najveći dio planinarskih staza na ove tri planine je ili vrlo slabo ili nikako markiran. Izuzetak je Maglić kao najveći vrh, koji je kao najfrekventnija ruta jako dobro označen sa sve tri strane. Medjutim, to možda daje i dodatnu draž, jer je ovo područje potpuno sigurno od mina, tako da se može istraživati do mile volje. Kao što sam već spomenuo ovo područje je nekad bilo jako posjećeno u bivšoj državi, pa je postojao i veliki broj transverzala, koje više niko ne pohodi. Medjutim, ostao je veliki dio starih markacija, koje se još uvijek mogu naći i vidjeti na pojedinim dionicama.

U svakom slučaju posjetite li bilo koju od ove tri planine, siguran sam da ćete biti očarani njihovom ljepotom i da nećete zažaliti.