|
Tekst : Edin
Kaltak - Dabar
Mjesec mart je za
alpinističku i visokogorsku sekciju našeg društva bio prilično
produktivan. Može se reći da smo ga u potpunosti iskoristili i
potrošili svaki sat njegovih vikenda. Nakon alpinističkog uspona
u Sjevernom procjepu Mokrih stijena, pohoda na Vito, više nego
uspješne skijaške ture za Bjelašnički dan, odlučili smo da ovu
seriju zaključimo jednim usponom van granica BiH. Kocka je
bačena, odluka je pala. Ko prije djevojci, sam će u nju pasti.
Na meti naših cepina našao se, uvjek atraktivni i izazovni, i
kako smo saznali, ove zime rijetko penjani Durmitor i njegov Bobotov
kuk (2522 mnv).
Tog martovskog petka, u
predvečerje, kad ono sunce prošara nebo nijansama crvene i
najavi svoj odlazak na počinak, svoje stvari je spakovala, već
uigrana ekipa, od pet članova «Bjelašnice» pojačani sa još dva
člana PD «Željezničar» i «Runolist». Dobro, nisu baš svi bili
tu. Bilo je i onih koji su čekali da se pod okriljem noći izvuku
iz stana i ukrcaju u naš veseli kombi. Valjda da bi izbjegli
pitanja znatiželjnih komšija.
Kroz kombi kruže grickalice i
sokovi. Paklena mašina melje cestu. Čak i puna linija iza nas
ostaje isprekidana. Prolijećemo pored kuća, traktora, kamiona.
Nađe se poneki mercedes, BMW, audi. Doduše, parkirani. U Crnu
Goru ulazimo preko Šćepan polja, odakle nastavljamo prema
Nikšiću, jer je put preko Trsa još uvjek neprohodan, a zatim
preko Šavnika, u kasnim večernjim satima, dolazimo na Žabljak.
Probudili smo se prije nego što
smo uspjeli zaspati. Dočekalo nas sunčano jutro i Durmitor koji
se sa svojim Međedima šepurio ispred naše kuće.
Kako to već ide, brzo spremanje,
raspoređivanje opreme i polazak... Šteta je da ovakav dan, Crno
jezero i Durmitor čekaju na nas. Na ulazu u NP «Durmitor» vršimo
posljednje provjere opreme. Za suze i opraštanja nije bilo
vremena.
Dal` zbog želje da ga vidimo, il`
zbog plana da doručkujemo na njemu, ubrzo se pred nama ukazalo
Crno jezero sa svojim čuvarima Međedima. Uz brzo slikanje i još
brži doručak, uživamo u prizoru, a onda, vođeni starom
planinarskom; «Ako ne kreneš, nećeš ni stići», stavljamo onih,
koliko sam izvagao, 20tak kg opreme na leđa i polazimo.
Sataza nas vodi pored jezera,
kroz šumarak, pored Arapovog potoka, i kroz šumu izvodi na
durmitorsku golet. Snijeg je prilično tvrd tako da nemamo
poteškoća pri hodanju. Naše prvo odredište je katunsko naselje
Lokvice.
Od Lokvica staza vodi preko dva
skoka, do Valovitog dola, gdje je planirano da postavimo kamp.
Ma koliko skokovi bili teški, ne uspjevaju zadržati naše aparate
u fotrolama.
Surfajući na valovima Valovitog
dola, dolazimo do mjesta postavljanja kampa. Nad nama se uzdiže
Bobotov kuk koji već, polahko ali sigurno, počinje da nam
zaklanja sunce. Kamp postavljamo u prirodnom hodniku, nastalom
oko stijene. Uprkos niskoj temperaturi i sve jačem vjetru, u
kampu se zadržava dobro raspoloženje koje nas je pratilo sve
vrijeme. Čak smo se uspjeli prevariti i pojesti nešto konkretno
tog dana.
Pada mrak, snijeg je istopljen o
flaše pune. Temperatura je sve niža, vjetar sve jači, a nad Kuk
se kače oblaci. Kamp postaje pust a oživljavaju šatori. Nekima
se omakne i mini dernek.
I opet isti scenarij. Budimo se
prije nego što smo zaspali. Pa ko je vidio da se spava iza pet
sati. Dereze na noge, cepine u ruke, užad na leđa... uredu, može
i čokoladica u džep. Dok se penjemo prema sedlu Previja, sanjivo
sunce se čudi gdje se to skitamo ovako rano.
Od sedla priječimo pod vrh, a pod
nama se otvara cca 800m ambisa koji nazivamo «Recycle Bin».
Dalje nastavljamo u navezama.
Na 100tinjak metara ispod vrha
dočekuje nas kombinacija čistog leda i stijene. Uz dosta truda i
fiksirano uže, savladavamo i taj dio i izlazimo na vrh.
Povratak je, kao i obično, dosta
teži, a odvija se kroz kuloar sa kombinacijom stijena, snijeg,
led, sa jednim dvometarskim skokom od 90 stepeni zalivenim
ledom. Uz dosta pažnje, napora, i, na svu sreću, jednim padom
bez posljedica, svi se vraćamo u kamp, koji žurno raspremamo i
krećemo ka Crnom jezeru gdje nas čeka kombi. Kasno naveče
stižemo do kombija, zaustavljamo se u Žabljaku na toploj čorbici
a u Sarajevo dolazimo u ranim jutarnjim časovima.
 |
