|
piše: Samer
Hajrić
Pozivu
PK Ljubotena iz Tetova da ucestvujemo na Tradicionalnom usponu
na Titov vrh, Sar planina (2.747m), kao i proslavi 80 godina
osnivanja njihovog drustva, odazvali smo se odlaskom 18
planinara na taj dalek i “opasan” put.
Sve
pocinje 26.05. u 22.30h, kada dva kombija ispred prostorija PD
Bjelasnice krecu put Tetova, a za dobru srecu i dobar put Darko
prosipa bokal vode za nama. Plan je bio da se kod nasih domacina
u Tetovu tuspasimo, prijavimo, te produzimo za Ohrid. Tako je i
bilo, a put protice u pjesmi i dobrom raspolozenju.
Pjesma
ne prestaje
U
Tetovo stizemo u petak 27.05. oko podneva, te nakon kafe i
kraceg odmora nastavljamo za Ohrid. Prilicno umorni, stizemo u
poslijepodnevnim satima do Ohridskog jezera. Nalazimo smjestaj
skoro uz samu obalu jezera, ostavljamo stvari i tu nam se grupa
razbija na manje formacije. Jedni ostaju da ljencare uz skopsko
pivo, drugi odlaze u obilazak starog dijela grada i Samuilove
tvrdjave koja pruza zaista sjajan pogled na grad i jezero, dok
su neki otisli razgledati i “znamenitosti” novog dijela
Ohrida i to do kasnih nocnih sati (pitati Dalvina i Mustafu).
Ohridsko
jezero
Zalazak
iznad starog dijela grada
Ohrid,
nazalost, napustamo u subotu 28.05. iza 12.00h i vracamo se za
Tetovo i Popovu sapku (ski centar na Sar planini), gdje se
nalazi kompleks hotela, gdje je i zvanicno bilo okupljanje svih
ucesnika ovog pohoda.
Poslijepodne
je zvanicno otvoren skup dodjelom diploma svim predstavnicima
planinarskih drustava koja su ucestvovala, poslije toga vecera i
naravno, dernek…
Azrica
drzi govor (dodjela diploma)
Ujutro
29.05. u 06.30h je zakazan polazak na Titov vrh, no mi naravno
malo kasnimo, ali vrlo brzo se prikljucujemo koloni. Nazalost,
od samog pocetka vrijeme je bilo prilicno oblacno i vjetrovito,
tako da nismo mogli puno toga vidjeti, te steci dojam o
grandioznosti samog vrha (na fotografijama izgleda zaista
fantasticno). Uspon je trajao malo duze od 4 sata, a iz razloga
sto smo negdje na polovini puta usli u oblak,
grupa nam se malo razbila, pa nismo na vrh svi dosli u
isto vrijeme. Ipak, svi smo izasli na vrh, neki malo prije, neki
malo kasnije. Cijelim putem vidljivost je bila vrlo slaba. Od
polovine puta, kao sto sam vec rekao, ulazimo u oblak i penjemo
se po strmom grebenu, te potom prelazimo preko snjeznog dijela,
koji je vec relativno opasan, te dolazimo na blagu zaravan gdje
je postavljen sator od strane oraganizatora gdje dobivamo pecate
i potvrde o usponu. Do samog vrha vise nema puno, nekih pola
sata, strmom stazom do kule na vrhu, koja je pretpostavljam
nekad sluzila kao vojni objekat, obzirom da je albanska granica
vrlo blizu.
Ono
sto slijedi je naravno slikanje pored kule i kamena koji
obiljezava Titov vrh od 2.747 metara nadmorske visine. Povratak
je protekao bez problema, uz pratnju kisnih kapi, koje nisu
prestajale do ponovnog silaska sa grebena, odakle i pocinje
pravi uspon.
Pred
polazak
Pogled
na greben
Gdje
idemo??
Jos
malo, jos malo…
Pred
vrhom
Slikanje
na vrhu
Priprema
za iduci uspon?!
Mogli
smo i ovako za Sarajevo :)
Posljednje
dvije slike nisu priprema za sljedeci uspon, nego pokazuju da je
malo nedostajalo da se tako vratimo u Sarajevo. Po povratku iz
Tetova, prvo je jednom kombiju nastradao vjetrobran, i dok se
taj dio ekipe zadrzao u auto-servisu da srede problem, drugi dio
ekipe je nastavio put. Doduse, samo do Aleksinca (blizu Nisa),
jer nam tu otkazuje motor, pa dalji put nastavljamo autobusom.
No,
ipak na kraju, svi sretno stizemo u Sarajevo, doduse putovalo se
par sati duze, pa su neki zakasnili u prvu smjenu u ponedjeljak,
no to nas nece obeshrabriti da i sljedeci put posudimo Mehin
kombi.
|
