|
piše: Damir
Smajić
Član PD “Bjelašnica”
Damir Smajić učestvovao je u ekspediciji “Kavkaz 2004”,
koju je organizovalo PD “Pobeda’ iz Beograda, od 26.06. do
11.07.2004. godine. Cilj ekspedicije bio je osvojiti najviši
vrh Evrope Elbrus (5642 m). Učestvovalo je 48
planinara iz Srbije i Crne Gore i jedan iz Bosne i
Hercegovine.
Na putovanje dugo
4.000 km krenuo sam 26. juna 2004.
godine iz Beograda, te preko Mađarske i Ukrajine do
Kabardino-Balkarske republike. Ova republika se nalazi u
jugo-zapadnom dijelu ruske federacije. Površine je 12. 500 km²,
a naseljava je oko 782000 ljudi, uglavnom Kabardinci, Balkarci i
Rusi. Glavni grad je Naljčik. Veći dio Kabardino-Balkarije je
u planinskom pojasu Kavkaza.
Gorje Kavkaz sa svojih
1.200 km dužine predstavlja jedan
od najvećih planinskih masiva na Zemlji. U njegovom centralnom
dijelu uzdiže se Elbrus, a čine ga dva vrha: Zapadni Elbrus
5.642m i, nesto niži Istočni Elbrus 5.621m. Radi se o ugašenom
vulkanu sa dva zaravnjena kratera.
Pristup vrhu započeo je
02. jula iz mjesta Azau (2.350 m) u
dolini rijeke Baksan, odakle vozi žičara do stanice “Stari
krugozor” (3.000 m), a zatim do stanice “Mir” (3.500 m). Tu se
presjeda na skijaški jednosjed do mjesta Garabaši (3.850 m), gdje
smo postavili bazni logor. Spavali smo u šatorima na glečeru
Azau dva dana i dvije noći, odlazeći na aklimatizacione
uspone. Na nadmorskoj visini 5.600 m parcijalni pritisak kiseonika
je samo 50% od onoga na nivou mora. Zato se aklimatizaciji mora
posvetiti posebna pažnja i samo dobro aklimatiziran čovjek ima
šansu za uspjeh. Maksimalna visina koju smo dostigli pri
aklimatizaciji je bila 4.600 m. Vrijeme je bilo sunčano sa
dnevnom temperaturom -1 do -8 °C, dok se noću temperatura spuštala
niže i puhao je jak vjetar.
Područje Elbrusa predstavlja jedno od najhladnijih
mjesta na Zemlji i poznato je naročito po izuzetno jakim i
hladnim vjetrovima.
Četvrtog
jula prebacili smo logor na 4.150 m, pored objekta
“Prijut 11”. Taj dan je prošao u pripremama za uspon. Topio
se led za piće, namještale dereze i sl. Iz logora se pruža
veličanstven pogled na cijeli niz kavkaskih vrhova: Ushbu
(4.710 m), mjesto najveće tragedije hrvatskog alpinizma, Veliki
Donguzorun (4.457 m), te Kazbek (5.033 m), najviši vrh susjedne
Gruzije.
Te
noći, u 02:00 sati po lokalnom vremenu, krećemo na uspon.
Podijeljeni smo u 5 grupa od po tri naveze. Tempo je spor i
ujednačen da bi se organizam što bolje prilagodio uslovima
razrijeđenog zraka. Po noći savladavamo Skalu Pastuhova,
stijenu koja predstavlja važan orjentir pri usponu. Duga je oko
200 metara, a ime je dobila po ruskom geometru koji je istraživao
poručje centralnog Kavkaza. Iznad stijene, na 4.850 m počinju
prva odustajanja što zbog visinske bolesti, što zbog hladnoće.
Do sedla (5.300 m), koje razdvaja istočni i zapadni vrh, od
uspona odustaje 28 planinara. Put se nastavlja strmom padinom
Zapadnog Elbrusa, preko tvrdih ledenih ploča. Umor i visina utiču
na tempo. Ide se po 5 koraka pa se odmara. Napokon stižemo na
plato kratera (5.620 m) odakle prvi put vidimo naš cilj. Uz veliki
napor, nakon 11 sati uspona, 05. jula, u 13:00 stajem
na najviši vrh Evrope.
Uspio sam! Prvi državljanin
Federacije Bosne i
Hercegovine na Elbrusu! Razvijam zastave i nakon nekoliko
snimaka fotoaparatom, zbog velike hladnoće, krećem nazad. Do
logora sam se spuštao 5,5 sati. Silazak je bio teži od uspona.
U logoru aplauz i čestitanja, a zatim dugoočekivani san.
Šestog jula u prijepodnevnim satima dižemo logor i spuštamo
se u Baksan dolinu. Noćimo u alpinističkom lageru
“Ullu-Tau”, gdje nam naši domaćini, ruski alpinistički
instruktori, priređuju svecanu dodjelu certifikata “Alpinist
Rusije“.
Idućeg
dana napuštamo područje Kavkaza i vraćamo se kući.
Sponzori
ekspedicije PD “Bjelašnica” i Bramac.
U
pripremama učestvovali: “Klub spasavalaca 2000” i
Muhamed Gafić.
|
